Konjanik projuri pokraj nje raznevši trulo telo u komade.
Crna krv i meso prsnuše po njoj trgnuvši je i vrativši je nazad u stvarnost.
Čin je bila prekinuta. Slabašno je podigla mač, molaći se svetlosti da je spase
ili joj barem podari brzu i bezbolnu smrt. Na trenutak zbunjeni iznenadnom
pogibijom predvodnika, zveri oko nje su dolazile sebi, krvoločnije i
razjarenije nego ranije. Ruke poleteše, zubi zaškljocaše, mumlanje se pojača. Stala
je u stav, pomirivši se sa onim najgorim, ali, na sreću, konjanik se vrati.
Zgrabio ju je u letu i podigao. Bila je laka kao pero. Našla se iza njega,
pripivši mu se uz leđa, grčevito ga stežući. Strah ju ponovo zapljusnu. Drhtala
je kao prut, teško dišući, bezuspešno pokušavajući da se smiri. „Gotovo je.
Mrtav je... Gotovo je...“ tešila se. Suze su se skupljale u uglovima očiju.
Potisnula ih je. Gruba tkanina košulje koju je nosio, prijatno joj je grebla
obraze, odvraćajući misli. Prepoznala mu je miris. Oseti njegovu šaku na svojoj
i brzo popusti stisak. Posramila se. „Šta li će sada misliti o meni? Mala
princeza koja je htela da bude nešto što nije. Gde ti je pamet bila Riena, kada
si mislila da možeš da se izboriš sa svim ovim? Preveliki zalogaj si
zagrizla...“ Ipak blizina, dodir i toplina tuđeg tela ulivala je sigurnost.
-
Gotovo je. – šapnu joj tiho, okrećući
se ka njoj.
Poskočila je kao oparena, odmaknuvši se, crvena u licu.
Nije ni primetila kada su prošli kapiju i zaustavili se. Zbunjeno je skretala pogled. On joj pomože da siđe i
postavi je na noge. Bile su slabe, ali nisu zaklecale i na tome im je
zahvaljivala. Morala je što pre da pobegne odatle. Narod se polako okupljao oko
preživelih boraca, želeći im dobrodošlicu, prebrojavajući mrtve. I ove večeri
slaviće se i tugovati, a jeftino pivo teći će u potocima.
-
Jesi li dobro? – upitao je brižno i
tiho, tako da ga samo ona čuje.
Nije odgovorila, nije ga čak ni pogledala, pribojavajući
se da ju ne prozre. Otrgla se i nestala u gužvi, ne osvrćući se.
Uletela je u svoju odaju i zalupila vrata. Osmeh joj je igrao
na usnama.
Noć se davno spustila obavivši čitav zamak u sablasnu
tišinu. Lampe su dogorevale i ostavljale hodnik u polumraku kada je Džulijan
prošao tuda, vukući se prema svojoj sobi. Čitavo telo mu je bridelo i vapilo za
dobrim odmorom. Dugi razgovori i planiranja sa Leom, Džonatanom i Rieninim
savetnicima beskrajno su ga zamarali. Nije mu bilo jasno zašto Leo toliko
insistira na tome, ni šta imaju od toga, ali očekivalo se od njega da
prisustvuje. Ušao je u sobu, a teška vrata se zalupiše za njm. Nije se ni
osvrnuo na buku koju je napravio. Unutra ga je čekao veliki, glomazan krevet,
dušeka napunjenog mekanim perjem. Jedva je čekao da se stropošta na njega. Brzo
se svukao i legao. Već je počeo da drema kad mu se učini da čuje korake. Bili
su lagani i tihi, a onda se izgubiše. Posumljao je da mu se učinilo ili da ih
je usnio, ali oni se začuše ponovo, ovaj put bliži i sigurniji. Pažljivo je
osluškivao spreman da zgrabi nož sa stola. Neko zastade pred vratima. Minuti su
prolazili, a onda se vrata ipak polako otvoriše. Džulijan se uspravi u krevetu
očekujući sve samo ne Rienu.
Ušla je nesigurno, izbegavajući da ga pogleda i zatvorila
vrata. Kretala se polako, pridajući svakom pokretu posebnu pažnju, kupujući
vreme. Lagana, tanka svila lepršala je oko nje. Izgledala je zanosno u beloj
spavaćoj haljini pripijenoj na grudima i bokovima. Usresredio se na njeno lice,
strpljivo čekajući da kaže šta želi ili ode.
-
Donela sam ti odeću koju si mi
pozajmio – prošapta.
Klimnuo je glavom i nastavio da čeka. On je na to bio
potpuno zaboravio. Činilo mu se tako davno, u nekom drugom životu. Spustila je
odeću na stolicu, okrenula se i pošla ka vratima, ali nije izašla. Zurila je u
njih neko vreme i na posletku promucala:
-
Bojim se. –
-
Čega? – izlete mu, a onda se ispravi
– Biće sve u redu, videćeš... – Ni sam nije verovao u to.
-
Još uvek mi ne da mira, čak ni
sada... Muči me, preti. Šta ako ipak nije mrtav? Šta ako će se vratiti po mene
i ispuniti sve pretnje? – njene oči se razkogačiše od straha. „Piter,“ shvatio
je.
-
Hej! Hej! Mrtav je. Sećaš se? Samo
prah i pepeo sada. –
-
Ali... ja... – suze potekoše iz tih
krupnih, crnih očiju.
Ona mu pade na grudi plačući. Nežno ju je zagrlio,
ljuljajući je poput malog deteta.
-
Šššš... Biće sve u redu – mrmljao je.
Ona podiže pogled.
-
Ništa neće biti u redu! Kako možeš da
kažeš tako nešto! Zarobljeni smo ovde, osuđeni da pocrkamo od gladi... Ja ne želim da umrem, ne želim da iko više
umre. – jecala je neutešno.
Uhvatio ju je za bradu tako da mu je gledala ravno u oči.
-
Nećeš umreti. Ja ti to neću
dozvoliti. – reče odlučno.
Tužno se osmehnula na to. Suze su joj svetlucale na
obrazima i u očima. Bivala mu je sve bliža, dok im se usne ne spojiše. Prvi
poljubac bio je tako lak i omamljujuć da ga je ostavio zatečenog, i pre nego
što je uspeo da se osvesti posegnuo je za još. Ljubili su se najpre sasvim polako,
a onda sve strastvenije. Mozak mu je vrištao stotinu razloga da je odgurne, ali
ih on sve zanemari. Prstima mu je milovala lice i mrsila kosu. Ostavljala je
ukus livadskog meda, neodoljivo sladak i izazovan. Njene usne kliznuše sa
njegovih. Celivala mu je jagodice, kapke, vrat. Izluđivala ga je. Bili su tako
blizu, da je mogao da oseti njenu toplotu. Dodirivala ga je grudima, privivši
se još bliže. Delila ih je samo tanka svila. Želeo ju je. On suspregnu neodoljiv
nagon i nežno je odgurnu od sebe, dozvoljavajući razumu da prevlada nad čulima.
-
Ne, ne smemo. Ovo je pogrešno – sa
naporom reče.
Lice joj je još uvek bilo musavo od plača. Prstima mu
pokri usta i on zaćuta. Lako je ustala i odaljila se par koraka. Molio se da
ode, da ga ne iskušava, jer više nije bio siguran da je u stanju da joj odoli.
Vragolast osmeh joj pobeže sa usana, a sa njim i tanka svila skliznu na pod,
ostavljajući je potpuno nagu. Gledao ju je razrogačenih očiju, zbunivši se
načas. Njena lepota ga je potpuno ošamutila. Bela koža blistala je na srebrnoj
mesečini. Trudio se da skrene pogled, ali je on ostao prikovan za nju, za njena
obla ramena, čvrste dojke, tanak struk, bokove, vitke noge... Dok mu je ponovo
hrlila u zagrljaj. Sve kočnice koje su ga možda još uvek sputavale, popustile
su. Nije više razmišljao. Jedino što je osećao bila je meka koža pod prstima,
vreli poljupci i dodiri i slatka strast što ga je obuzimala. Njen blag, svež
miris poljskog cveća ispunio mu je nozdrve i potpuno ga sludeo. Obujmio ju je
čvrsto, želeći svim svojim bićem da zaustavi vreme bar na tren.
Jutro mu se prikralo tiho, na prstima, a sunčeva svetlost
zagolicala kapke. Okretao se pokušavajući da mu se otrgne, da još malo produži
noć i ostane skriven među utešnim zidovima sna, ali iznenada naglo skoči. Snovi
se u trenu raspršiše i ostade samo nestvarno sećanje na prošlu noć. Više nije
bio siguran da li je i to bio samo deo sna. Postelja na kojoj je ležala, na
kojoj ju je ljubio, u kojoj mu je bila tako blizu, gladna dodira, toplote, nežnosti,
izgubila je obrise njenog tela, bila je hladna. Zurio je po sobi, prebirajući
po mislima, a pogled mu skrene ka stolici gde je i dalje, uredno složena,
počivala odeća što ju je donela sa sobom. To mu izmami osmeh i on požuri da se
obuče. Nenadana sreća i uzbuđenje prostrujaše mu telom. Već sledećeg trenutka
jurio je stepenicama žudeći da je ponovo ugleda.
Krstario je odajama zamka uzaludno pokušavajući da je
susretne. Srce bi mu zaigralo svaki put kad bi trebalo da zakorači u novu sobu,
a razočarenje ga peklo, kad bi shvatio da ona nije tamo. Nada ga ipak nije
napustila. Čim je video da nije u zamku, istrčao je na ulicu. Sati su mu
prolazili u beznadežnom lutanju, a onda ju je napokon ugledao. Jedva se
suzdržavao da ne potrči. U njegovim očima sijala je poput boginje, okupana
popodnevnim suncem. Ljudi su se tiskali svuda oko nje ne bi li joj bili što
bliže, ne bi li ih okrznuo makar rub njene haljine. Delila je milostinju, slušala
ih, savetovala, tešila... Njene odlučne reči odbijale su se o zidove kuća
mameći oduševljene pokliče izgladnelog i izmučenog sveta. Više nije mogao da
prepozna onu uplašenu, slomljenu, uplakanu devojku od sinoć, mesto nje,
uzdignute glave, stajala je kraljica, snažna i nesalomiva. Polako se kretala kroz
gomilu, svakom poklanjajući delić svog vremena, a blagi osmeh ulivao je
sigurnost. Bila je prelepa. Crnina koju je nosila samo je još više isticala lepotu i belinu njene puti.
Nigde nije bilo suvišne čipke, ukrasa, dragog kamenja, zlata. Jednostavnu
haljinu krasio je samo skromni vez na porubima širokih rukava i oko golog
vrata. Dugu, garavu kosu pustila je da se u uvojcima prosipa po ramenima, a
umesto krune u nju je bio upleten tanki srebrni lančić sa neobičnim belim
kamenčićem što joj je igrao na čelu. Ili je barem mislio da je beo.
Nestrpljivo je čekao da okrene glavu ka njemu i pogleda
ga, međutim ona samo ovlaš baci pogled preko mesta gde je stajao napravivši se
da ga nije ni primetila, pre nego što je nastavila dalje. Ostao je da stoji,
nesiguran šta da misli, dok su se ljudi tiskali oko njega, trčeći za svojom
kraljicom. Naposletku se pokrenuo. Kružio je ulicama, ne mareći kuda ide.
Najzad stade, naslonivši se o trošni zid neke zgrade, prekrstivši ruke. Nije
bio siguran kako je tu dospeo, ali i onako mu je bilo svejedno. Razočarenje ga
je razdiralo. Tražio je bilo kakvo opravdanje za njen postupak, za njenu
ravnodušnost. „Trebalo bi da mi bude svejedno,“ zaključi. „Ali, zašto onda
nije?“ Slatka sećanja mu se vratiše. „Zar je sve bilo samo laž?“ On se namršti
na tu pomisao. „Šta ako ipak jeste?“ Bes provri u njemu, tražeći osvetu za
prevaru i povređeni ponos. Želeo je da je povredi i osramoti, ali se nije ni
pomerio sa mesta, samo je nastavio da se duri, smračivši se još više.
Nastaviće se...
No comments:
Post a Comment