Wednesday, November 14, 2012

Izabrani (15. deo)


-     Džonatane? –
Dojahao je do nje. Lice mu je obraslo oštrim čekinjama, a oči i čelo ocrtavali su brigu. Izgledao je starije.
-     Hteo sam da ubijem Lea kad sam doznao da te je pustio da odeš tek tako, sama. O čemu je mislio?! –
-     Znao je da me ne bi mogao zaustaviti. –
-     Od tada pokušavam da te pronađem. Nekoliko puta sam odlazio nazad do grada u nadi da si se vratila... –
-     Kako je kod – reč joj zagreba grlo – kuće? –
-     Bilo je dobro. Izgradnja se privodila kraju i mnoge stvari su već bile urađene... Drea se oporavila. Pitala je za tebe. Želela je da pođe, ali to nije dolazilo u obzir. Leo vlada u vaše ime, onako kako bi ti želela. Čeka da se vratite... Nisi ga pronašla zar ne? –
-     Ne – odgovorila je tupo.
-     Riena, pođi sa mnom. Hladno je. Pada sneg. –

Monday, November 12, 2012

Izabrani (14. deo)


Drea je dugo bila u groznici. Rane su bile zagađene i vidari su se danima borili za njen život. Međutim, činilo se da će se ipak izvući. Rieni je laknulo. Svaku noć provodila je nad njenim uzglavljem u bdenju i molitvi. Kada nije bila kraj bolesničkog kreveta, dugo bi stajala na najvišoj kuli, pogledom pretražujući horizont. Dani su odmicali, a Džulijan se nije pojavljivao. Postala je nestrpljiva. Želela je nešto da preduzme, da ga potraži, ali ju je dužnost obavezivala da ostane. Ispod nje, grad je ključao. Zgrade su se gradile, zanatlije otvarale svoje nove radnje, trgovina nanovo uspostavljala stare tokove, ljudi dolazili i odlazili. Život je polako potiskivao sećanja o smrti.
Riena je željno iščekivala novosti, velikodušno nagradivši svakog ko je sa sobom donosio dobru priču. I u okolnim predelima uglavnom se govorilo o iznenadnom nestanku neprijatelja i nenadanoj pobedi. Preživeli koji su uspeli da se sakriju na vreme, sada su se polako vraćali kući, obnavljajući svoje nekadašnje domove i oživevši opustela sela. I van zidina grada, sve se, još jednom, vraćalo na staro. Bilo je glasina, ali čak su i one zaobilazile sudbinu usamljenog ratnika, i to ju je gnevilo. „Mora biti živ, proklet bio.“

Tuesday, September 4, 2012

Izabrani (13. deo)


Gađali su sve dok im nije ponestalo strela. Kada je odapela i poslednju, Riena isuka mač i jurnu dole.
-     Idemo! – povikala je. – Drži se blizu mene. – došapnu Drei, ne sačekavši odgovor.
Demon je pao posle mnogo muke i suviše žrtava. Da stvar bude gora, svi oni koji su hrabro poginuli u borbi, vraćali su se, željni krvi, okomivši se na svoju malopređašnju sabraću. To je izazvalo pravu pometnju. Kada je shvatila šta se događa, jedino što je mogla da učini je da sočno opsuje sebi u bradu. Niko se tome nije nadao. Preračunali su se. Svi... Čak i Džulijan...

Sunday, July 1, 2012

Izabrani (12.deo)


Novi dan osvanuo je oblačan, ali sparan. U vazduhu se osećalo nadolazeće nevreme. Ulice su bile puste, a prozori i vrata zabravljeni. Masa ljudi, uglavnom žena i dece tiskala se i čekala, pognutih glava, nema i uplašena, na svoj red za ulazak u dvor. Bio je to poslednji stub odbrane. Opasan sopstevenim zidinama, ukoliko sve drugo propadne, dvorac će im pružiti makar kakvu takvu zaštitu.

Saturday, June 23, 2012

Izabrani (11.deo)


Ponovo je uhvatila sebe kako ga promatra.  Blago pognut, oslonjen o sto krcat spisima i mapama, elegantan, visok, snažan i ozbiljan, Džulijan je sa Džonatanom, Leom i ostalim starešinama još jednom detaljno prelazio preko plana o odbrani, zračeći pravim, kraljevskim dostojanstvom. Nikad ga još nije videla takvog i nije mogla a da ne oseti ponos. Njegovi predlozi, ideje i naređenja, mada smeli, činilo se da im pružaju najbolje šanse. Slušali su ga sa velikom pažnjom i uz poštovanje dostojno vladara. Izgledalo je da je nakon venčanja i neobičnog priviđenja, Džulijan napokon odlučio da je vreme da preuzme svoju dužnost, međutim, iako je želela, to ju nije sasvim smirilo. Strepela je da ta iznenadna promena može značiti nešto više, i da će svakog momenta pokušati da joj utekne. Nije znala kako da se obuzda. Često ga je krišom gledala, prateći svaki njegov pokret u nadi da će mu na vreme pročitati misli i naslutiti namere. Noćima dugo nije uspevala da zaspi i često se budila u strahu da će se u zoru naći u praznoj postelji. Uprkos svemu, Džulijan nije izazvao ni najmanju sumnju u to da planira da prekrši obećanje. Sve vreme se trudio se da ostane zaposlen, revnosno ih pripramajući za poslednju odbranu grada. Događaj u hramu nije spominjao.

Friday, June 1, 2012

Izabrani (10.deo)


Ceremonija je bila skromna i kratka. Venčali su se uz blagoslov pogrbljenog, bezubog, sedog sveštenika, koji je brinuo o hramu otkad je znala za sebe. Rano izjutra mogao se videti kako tiho mrmlja molitve upućene zaboravljenim bogovima svetlosti, a zatim se povlači u svoje skromne odaje sve do narednog jutra ili dok ga neko ne bi pozvao, ali to se vremenom sve ređe dešavalo. Niko više nije dolazio.
Kad je obavio svoj deo, starac se poklonio i diskretno povukao. Džonatan i Leo priđoše da im čestitaju. Obojica su se radosno smešila.  Zagrliše je uz iskrene čestitke.

Thursday, May 24, 2012

Izabrani (9.deo)


Dva čoveka u prašnjavoj odeći nervozno su se šetala odajom. Kosa prošarana sedima i naborano čelo jednog odavali su da među njima postoji znatna razlika u godinama, iako po stasu, brzini i okretnosti stariji nije zaostajao. Štaviše, kad su se vrata otvorila, on ih je prvi i primetio, opomenuvši mlađeg da se umiri. Napeto su stajali. Hitrim korakom, zaobišavši teški sto ispunjen vešto iscrtanim mapama i svitcima, Riena se smesti u nekadašnju očevu, visoku stolicu. Isprativši je, Džulijan i Džonatan se povukoše iza nje, dok je Leo ostao sa strane, oslonjen o astal, sasvim miran i tih. Dva muškarca se sada kratko, sa poštovanjem pokloniše. Na umornim licima prepoznala je strah i srce joj zaigra. Odmahnula je rukom kako bi sprečila dalje ukazivanje počasti, stavivši do znanja da je neophodno da što pre pređu na stvar.
-     Gospodo, svesna sam da su vaša lutanja po okolnim bespućima bila iznimno duga, zamorna i prepuna opasnosti, ali razumela sam da vesti koje nosite ne trpe dalja odlaganja i stoga ću vas zamoliti da svoja saznanja što pre podelite sa mnom. –
-     Vaše visočanstvo. – oglasio se sedokosi.

Sunday, May 13, 2012

Izabrani (8.deo)


Začudila se koliko je dugo ostala u dvorani. Noć se već spustila na grad, i mesec je pružao svoje srebrnkaste zrake kroz širom otvoren prozor njene sobe. Zagledala se ka njemu i spustila na krevet. Veče je bilo sveže, prvi put posle dugo vremena. Ustala je i prišla prozoru, udahnuvši. Nemir joj se uvukao u kosti. Okrenula se nazad i oslonila o stub baldahina, zamišljena, pogleda prikovanog za vrata. Nesigurno je zakoračila, ali se predomislila i brzo vratila. Pocupkivala je neko vreme neodlučna.
-     Idem – izgovori glasno, ne bi li sama sebi delovala sigurnije. Umirila se, a onda izletela napolje.

Tuesday, April 17, 2012

Izabrani (7.deo)


Tako ga je i zatekla. Sasvim slučajno je skrenula tuda, i čim je zakoračila prvi korak, shvatila je da je pogrešila. „Sranje!“ Izbegavala ga je svo ovo vreme, a ipak je na kraju uspela da nepromišljeno naleti na njega. Čitavog dana strahovala je od ovog susreta, a kada je prepoznala njegovu snažnu pojavu među ostalima, jedva se suzdržala da ne pobegne. Stidela se da mu pogleda u oči posle svega i plašila šta će joj reći. Poželela je da može da izbriše ono što se desilo, da zaboravi, ali to je bilo nemoguće. Neopozivi korak koji je napravila ju je užasavao. Ipak, zadrhtala bi svaki put kad bi pomislila na njega, ali je taj treperavi osećaj vešto potiskivala uveravajući se da to ne znači ništa i da je ono sinoć bio samo trenutak slabosti i ništa više.

Izabrani (6.deo)


Konjanik projuri pokraj nje raznevši trulo telo u komade. Crna krv i meso prsnuše po njoj trgnuvši je i vrativši je nazad u stvarnost. Čin je bila prekinuta. Slabašno je podigla mač, molaći se svetlosti da je spase ili joj barem podari brzu i bezbolnu smrt. Na trenutak zbunjeni iznenadnom pogibijom predvodnika, zveri oko nje su dolazile sebi, krvoločnije i razjarenije nego ranije. Ruke poleteše, zubi zaškljocaše, mumlanje se pojača. Stala je u stav, pomirivši se sa onim najgorim, ali, na sreću, konjanik se vrati. Zgrabio ju je u letu i podigao. Bila je laka kao pero. Našla se iza njega, pripivši mu se uz leđa, grčevito ga stežući. Strah ju ponovo zapljusnu. Drhtala je kao prut, teško dišući, bezuspešno pokušavajući da se smiri. „Gotovo je. Mrtav je... Gotovo je...“ tešila se. Suze su se skupljale u uglovima očiju. Potisnula ih je. Gruba tkanina košulje koju je nosio, prijatno joj je grebla obraze, odvraćajući misli. Prepoznala mu je miris. Oseti njegovu šaku na svojoj i brzo popusti stisak. Posramila se. „Šta li će sada misliti o meni? Mala princeza koja je htela da bude nešto što nije. Gde ti je pamet bila Riena, kada si mislila da možeš da se izboriš sa svim ovim? Preveliki zalogaj si zagrizla...“ Ipak blizina, dodir i toplina tuđeg tela ulivala je sigurnost.