Tako ga je i zatekla. Sasvim slučajno je skrenula tuda, i
čim je zakoračila prvi korak, shvatila je da je pogrešila. „Sranje!“ Izbegavala
ga je svo ovo vreme, a ipak je na kraju uspela da nepromišljeno naleti na
njega. Čitavog dana strahovala je od ovog susreta, a kada je prepoznala njegovu
snažnu pojavu među ostalima, jedva se suzdržala da ne pobegne. Stidela se da mu
pogleda u oči posle svega i plašila šta će joj reći. Poželela je da može da
izbriše ono što se desilo, da zaboravi, ali to je bilo nemoguće. Neopozivi
korak koji je napravila ju je užasavao. Ipak, zadrhtala bi svaki put kad bi
pomislila na njega, ali je taj treperavi osećaj vešto potiskivala uveravajući
se da to ne znači ništa i da je ono sinoć bio samo trenutak slabosti i ništa
više.
Neočekivani susret bila je moja prva priča. Pomalo izmišljena, pomalo lična. I iako mi se ona danas čini najnaivnijom, a možda čak i najlošije napisanom od svih narednih, bio je to početak. Čak i sada, ostala mi je neobično draga i stoga ovaj blog nosi njeno ime. A možda se eto, baš na njemu dogode neki novi neočekivani susreti... Zato vas srdačno pozivam, mili stranče, da zastanete, poklonite mi malo vremena i kažete šta mislite, a ja ću se potruditi da vas ne razočaram.
Tuesday, April 17, 2012
Izabrani (6.deo)
Konjanik projuri pokraj nje raznevši trulo telo u komade.
Crna krv i meso prsnuše po njoj trgnuvši je i vrativši je nazad u stvarnost.
Čin je bila prekinuta. Slabašno je podigla mač, molaći se svetlosti da je spase
ili joj barem podari brzu i bezbolnu smrt. Na trenutak zbunjeni iznenadnom
pogibijom predvodnika, zveri oko nje su dolazile sebi, krvoločnije i
razjarenije nego ranije. Ruke poleteše, zubi zaškljocaše, mumlanje se pojača. Stala
je u stav, pomirivši se sa onim najgorim, ali, na sreću, konjanik se vrati.
Zgrabio ju je u letu i podigao. Bila je laka kao pero. Našla se iza njega,
pripivši mu se uz leđa, grčevito ga stežući. Strah ju ponovo zapljusnu. Drhtala
je kao prut, teško dišući, bezuspešno pokušavajući da se smiri. „Gotovo je.
Mrtav je... Gotovo je...“ tešila se. Suze su se skupljale u uglovima očiju.
Potisnula ih je. Gruba tkanina košulje koju je nosio, prijatno joj je grebla
obraze, odvraćajući misli. Prepoznala mu je miris. Oseti njegovu šaku na svojoj
i brzo popusti stisak. Posramila se. „Šta li će sada misliti o meni? Mala
princeza koja je htela da bude nešto što nije. Gde ti je pamet bila Riena, kada
si mislila da možeš da se izboriš sa svim ovim? Preveliki zalogaj si
zagrizla...“ Ipak blizina, dodir i toplina tuđeg tela ulivala je sigurnost.
Izabrani (5.deo)
Džulijan je ostao da stoji tamo sasvim sam. Svetina se
razišla, a sa njom su se nekako izgubili i Džonatan i Leo. Osećao se kao da se
tek probudio. Događaji prethodnih dana ličili su na ružan san. Zverao je oko
sebe pokušavajući da pohvata misli i osećanja. Opet se gubio, ali do njega
dopre tihi plač i jecaji. Unezvereno je pogledao oko sebe. Nije bilo nikoga. On
krenu ka hramu nesigurnim korakom i zastade na ulazu. Pogodio ga je prizor koji
je ugledao. Klečeći na hladnom tlu gorko je plakala nad telom svog mrtvog oca.
Tuga ga preplavi, a sa njom dođoše osećaj krivice i bes. Da nije izvodio čitavu
ovu glupost sada bi sve bilo drugačije. Bio bi kod kuće za vreme napada. Mogao
je da učini nešto, da pogine braneći porodicu, prijatelje i svoj narod. Sada je
ostao sasvim sam. On pogleda u svoje ruke. Bile su uprljane skorelom, crnom
krvlju stvorenja koje je posekao. Bile su gadne. On zamahnu i svom snagom udari
u zid. Sveža, crvena krv poteče niz njegove prste kapajući uporno na bele ploče
pod njegovim nogama. Bol mu je pulsirala šakom, ali on nije obraćao pažnju na
nju. Konačno je stvarno postao svestan svog gubitka i po prvi put u njegovim
očima zablistaše suze. Seo je na stepenice pognuvši glavu, dozvolivši da ga
preplave osećanja.
Izabrani (4.deo)
Nisu se zaustavljali sve dok nisu ugledali zidine zamka.
Ceo grad i dvorac sada su bili kovitlac vatre i dima. Panika i strah ga
obuzeše. Sve je bilo izbrazdano dubokim kraterima i u ruševinama, a preživeli
ljudi trčali su u panici svuda oko njih vukući i noseći sve što su uspeli da
spasu.
-
Šta se desilo – jedva uspe da
prozbori.
-
Vatrena kiša, moj lorde – odgovori mu
mršavi čovek opečen i zagaravljen. – Odnela je sve, moj lorde. Sve... Celu moju
porodicu – zajeca.
-
Kralj i kraljica? Šta se desilo sa
njima? – upita ga bez daha.
-
Mrtvi su, moj lorde. Svi su mrtvi. –
-
Jesi li siguran? –
Ali on mu ne odgovori ništa više. Nastavio je da jeca
ponavljajući tiho „Svi su mrtvi... svi su mrtvi...“ I te reči nastaviše da mu
odzvanjaju u svesti. Nije verovao, nije želeo da veruje. Okrenuo se ka
ruševinama željan da pojuri, ali nije. Samo je stajao tamo, otupeo.
„Žao mi je Džulijane,“ čuo ih je kako govore, ali nije
znao zašto. Sve je bilo u redu. Zažmurio je i pokušao da razmisli šta dalje,
ali nije znao. Slike oca i majke smenjivale su mu se pred očima. „Mrtvi? Nisu
mrtvi. Ne mogu biti mrtvi. Ne smeju biti mrtvi!“ Nije shvatao ništa što se
dešavalo oko njega i nije ga bilo briga. Pustio je da ga vode gde žele, slepo
prateći.
Izabrani (3.deo)
Naredna dva dana jahali su skoro bez prestanka.
Zaustavljali su se samo za kratko tek toliko da predahnu. Još nije bio načisto
šta da radi sa devojkom. Bilo mu je glupo da je tek tako pusti, a trebalo je
sobzirom na sve što joj se dogodilo one noći. Ipak, morao je da joj oda
priznanje za upornost. Svaki put kad god bi joj se ukazala i najmanja prilika
pokušala bi da pobegne. To mu je već išlo na živce. Prošli put umalo mu nos
nije slomila kad je htela da ga zbaci sa konja. On dotače bolno mesto i namršti
se.
Izabrani (2.deo)
Riena je glasno psovala ne obraćajući pažnju na to što je
u stvari ne razumeju. Morala je da da oduška svom besu. „Glupačo! Glupačo! Glupačo!
Kako si uspela da dozvoliš da ti se ovo dogodi,“ vrištao je svaki delić njenog
uma. „Stani. Saberi se.“ Duboko je udahnula. Oštar, noćni vazduh preplavi joj
nozdrve. „Sad dobro razmisli kako da se izvučeš odavde.“ Mač, i da nekako uspe
da ga se dokopa, ne bi joj mnogo koristio protiv petorice mladića. Znači, ovog
puta moraće da upotrebi suptilnije metode i da se osloni na lukavstvo i svoj
devojački šarm. „Mada sada ne mogu ništa da učinim. Moram da sačekam da
stanemo.“
Jahali su već nekoliko sati, što joj se činilo poput
večnosti. Nije mogla da vidi kuda idu. Nije mogla da čuje šta govore. Mogla je
samo da čeka. Nije se plašila, iako bi verovatno trebalo. Otac ju je oduvek
učio da bude jaka, pravedna i da mudro razmisli o svemu pre nego što donese
konačnu odluku. „Nemoj da zaboraviš. Jednog dana kad mene više ne bude ti ćeš
biti ta koja će odlučivati o životu ili smrti drugih. Zato, dobro promisli. Kad
je odluka jednom izrečena nema više nazad,“ čula je očev glas. Stali su,
iznenada shvati. Svuda oko sebe čula je šuškanje i glasne naredbe. Nedugo
potom, sve je bilo spremno, kamp namešten, a vatra je veselo pucketala
obasjavajući zidine razrušene kule u kojoj su se smestili. Dođoše i po nju. Dve
snažne ruke je podigoše i spustiše u travu nedaleko od vatre. Bio je to onaj
isti mladić, vođa, koliko je mogla da zaključi. Ljutito ju je posmatrao.
Iskrivila je usne u ono za šta se nadala da će uspeti da prepozna kao osmeh.
Smračio se još više, što je i želela da postigne. „Šta on umišlja, ko je?“ Otišao
je i vratio se sa šoljom čaja. Pružio joj je topli napitak i odvezao usta.
-
Molim te. Boli me. – počela je tiho,
glumeći pokornost i pokazavši na svoje ruke. Pogledao ju je kao da je sišla s
uma i otišao. „Ništa od ovoga,“ pomisli.
Izabrani (1.deo)
Gusti, crni oblaci lenjo su se gomilali u daljini,
zaklanjajući nebo, bacajući zastrašujuću senku. Negde u dubinama sveta,
skriveno najgušćom tamom nešto se budilo. Godinama se skrivao, godinama je
čekao svoju priliku, ali ne više. Došlo je njegovo vreme, i niko, i ništa više
ga ne mogu zaustaviti. Bio je gladan. Željan krvi. Željan moći. Oni su mu to
omogućili. Tama u njihovim srcima ga je uzdigla i zaštitila od svetla. Tama
koja će ih uništiti jednom za svagda. Prodoran smeh potresao je dolinu, ali ga
niko nije čuo. Dve kraljevine bile su previše zauzete međusobnim sukobima...
Monday, April 16, 2012
Novi sjaj
Hiljadu zvezda sijalo je, ispunjavajući beskonačnu prazninu kosmosa svojim nežnim sjajem. Negde u daljini svetlost dobi svoj novi oblik.
Vetar je raznosio dečiji plač. Beba je već dugo plakala. Sitna, suvonjava žena, rasčupane kose nežno ju je ljuljala i uplašeno šaputala, pokušavajući da je umiri. Njeno dete je gorelo, a ona je bila bespomoćna. Briga je dubila nove bore na njenom nekada lepom licu, poružnelom od teškog života. Nestrpljivo bi pogledala u vrata, osluškujući, a onda bi teško uzdahnula. Derek je otrčao da nađe vidara još pre tri sata i nije se vratio. To nije slutilo na dobro. Mesečina je rasipala svoje srebrne zrake kroz razmaknute daske na krovu. Žena pogleda gore. Zvezde su joj se smešile.
Trgla se kad je čula vrata. Polako je spustila dete i okrenula se da se suoči sa mužem. Stajala je iščekujući. Derek je izgledao poraženo. Ušao je polako zatvorivši vrata za sobom. Ćutao je zureći u pod. Bio je sam. „Nije trebalo da dođe sam. Nije smeo da dođe sam.“ Zbunjeno ga je gledala, ne mogavši da se pokrene.
Trk
Konj i jahač jurili su starim
kamenim putem. Jahač je bio mlad, snažan čovek, uprkos prvim sedim vlasima u
ugalj crnoj kosi. Njegovo lice, još uvek veoma lepo, okićeno mudrošću i
iskustvom nakupljenim tokom godina, sada je odavalo duboku zabrinutost. Pramenovi
kose lepili su mu se na oznojeno i krvlju isprskano lice. Još uvek sveža krv
svetlucala je na raskošno ukrašenom, ali pomalo već udubljenom oklopu od
skupocenog, retkog, crnog metala. Bitka koju je napustio ostajala je daleko iza
njega.
Sunday, April 15, 2012
Neočekivani susret
Napokon je osvanuo vedar dan.
Posle silnih snegova, hladnoće, kiše i blata drago mi je da je proleće napokon
stiglo. Sunce je jasno sijalo, na nebu bez ijednog oblačka, a tihi šum prirode
dozivao je svojom opojnom pesmom. Vreme je bilo izvrsno, stoga odlučih da
izađem i utopim dušu u mirnom zelenilu predela koji sam sada nazivala domom.
Živela sam prilično skromno i
povučeno, ovde, u ovom malenom selu, na samom kraju sveta, potpuno sama. Mnogo
je vremena prohujalo od kako sam došla tražeći
mir. Mada je retko ko još uvek obitavao
ovde, oni koji jesu, bili su dobri ljudi i rado su me primili u svoju malu
zajednicu. Pomogli su mi da se prilagodim i sredim svoj život, pomalo, „dok ne
stanem na noge,“ reklo bi se. Međutim tražeći taj svoj mir udaljila sam se i
opet ostala sama. Nije mi smetalo. Ipak bilo je to ono što sam sama želela, zar
ne?
Subscribe to:
Posts (Atom)