Dva čoveka u prašnjavoj odeći nervozno su se šetala odajom.
Kosa prošarana sedima i naborano čelo jednog odavali su da među njima postoji znatna
razlika u godinama, iako po stasu, brzini i okretnosti stariji nije zaostajao.
Štaviše, kad su se vrata otvorila, on ih je prvi i primetio, opomenuvši mlađeg
da se umiri. Napeto su stajali. Hitrim korakom, zaobišavši teški sto ispunjen vešto
iscrtanim mapama i svitcima, Riena se smesti u nekadašnju očevu, visoku
stolicu. Isprativši je, Džulijan i Džonatan se povukoše iza nje, dok je Leo ostao
sa strane, oslonjen o astal, sasvim miran i tih. Dva muškarca se sada kratko,
sa poštovanjem pokloniše. Na umornim licima prepoznala je strah i srce joj
zaigra. Odmahnula je rukom kako bi sprečila dalje ukazivanje
počasti, stavivši do znanja da je neophodno da što pre pređu na stvar.
-
Gospodo, svesna sam da su vaša
lutanja po okolnim bespućima bila iznimno duga, zamorna i prepuna opasnosti,
ali razumela sam da vesti koje nosite ne trpe dalja odlaganja i stoga ću vas
zamoliti da svoja saznanja što pre podelite sa mnom. –
-
Vaše visočanstvo. – oglasio se
sedokosi.